Omjer veličina, dakle širine i visine stranica ekrana mijenjao se u skladu sa razvojem tehnologije i medija. Npr. kino-ekrani u Europi i SAD namijenjeni prikazivanju 35-mm filmova imaju formate 1.85:1, 2.40:1 (odnosno 2.39:1), 1.66:1, a do 50-tih godina dvadesetog stoljeća u kinima se koristio format 1.50:1.

Televizija je koristila tzv. Letterbox format omjera stranica 4:3, na kakav smo navikli. Tako su filmovi preneseni sa 35-mm vrpce na TV obično morali biti smanjeni (te su se pojavile crne crte na vrhu i dnu ekrana) ili su bili odrezanih rubova (pa se kadar na lijevoj i desnoj strani ekrana nije vidjela na televiziji). Takve formate imaju i standardni monitori te LCD TV uređaji koji podržavaju rezolucije 1920x1600, 1600x1200, 1280x1024, 1024x768, 800x600 pixela te formate TV slike 768x576 (PAL) i 720x480 pixela (NTSC).

Kako se pojavom DVD medija koji je mogao prenijeti filmove u nativnom formatu pojavila i sve veća potreba za ekranima širokog formata, tako se je ustanovio 16:9 format (Widescreen ili 1,78:1) koji koristi većina digitalnih ekrana (LCD i plazma).

HDTV sadržaji snimani su korištenjem 16:9 formata (u dvij erezolucije, 1920x1080P i 1280x720P).